Ljudski čin Aleksandra Saše Alobića zaslužuje našu pažnju: vraća vjeru u dobra djela i zajedništvo koje pobjeđuje sve prepreke, pa čak i smrt!

Ovo je priča koju je Aleksandar Saša Alobić podijelio na svom profilu dana 02. srpnja 2024. o kojoj možemo reći samo: svaka čast i hvala!

Nedjelja, kada je pobijeđena smrt.

Bila je to vruća, sparna i mirna nedjelja u hotelu Kristal, kada sam u dosadnoj popodnevnoj smjeni na unutarnjem bazenu izašao prije marende van, negdje oko petnaest do pet, izvalivši se bezobrazno na klupu ispod drevnog tamarisa, ne bi li osjetio dašak svježine koji dolazi iz hladnog izvora, podno hotela! 

Plaža je bila iznenađujuće puna ljudi, a i u najhladnijem moru u Opatiji, bilo je dosta kupača. Umorno sam sjedio na klupi, ispruživši bolne noge od jahanja dan ranije po Istri. Bio sam u nekom opuštenom, bestežinskom stanju kada su me prenuli uzvici straha i panike koji su dolazili od ljudi u moru i sa plaže.

Skočio sam na noge i pogledao prema pogledima ljudi koji su zapomagali.

Na desetak metara od obale, plutalo je tijelo starijeg muškarca, glavom, nogama i rukama okrenutim prema dnu. Iz mora su mu izvirivali samo leđa i potiljak.

U dva koraka preskočio sam Lungomare i stepenice koje vode na plažu i u trku se bacio na glavu prema utopljeniku. Nisam ni izranjao obzirom da me je inercija skoka, odnesla tik ispod čovjeka. Čim sam izronio iza njega, dohvatio sam ga desnicom, palcem i kažiprstom ispod čeljusti i tako ga vukao prema stepenicama van iz smrtonosnog mora. Odmah sam znao da vučem tijelo bez života. Vukao sam mrtvaca.

Vikao sam iz sve snage:”rufen, rufen!!!…”

A šta rufen? Ne pada mi na pamet?

Vičem opet, zovite Prvu pomoć!

Ljudi su se odmah sjatili i kod stepenica za izlaz iz mora, pomogli izvaditi čovjeka van.

Tu se je zatekao tamnoputi tip, govoreći njemački koji je utopljenika okrenuo na bok ali samo na par sekundi, valjda da mu izađe more iz sistema, te nakon toga počeo sa masažom srca, glasno brojeći. Do njega kleknula je žena te po dva puta upuhivala zrak, na usta nakon svakih trideset masaža. Nakon par serija, masažu srca preuzela je druga žena, te se ponovno mijenjala sa tamnoputim muškarcem. Bili su uigrani tim, kao da im je to rutina!

Drama, panika i nevjerica strujala je plažom, sve dok žena koja mu je prethodno marsirala srce, nije uzviknula da ima puls. Plažom se je tada prolomio usklik zadovoljstva i sreće.

Tada je tamnoputi muškarac dignuo glavu nesretniku i prevalio ga na bok i meni pružio ljevicu uz stisak, dajući mi facijalni znak da je sada sve ok. Taj tamnoputi tip bio je kirurg, dok je žena, inače stara gošća bila medicinska sestra, a ova treća gospođa koja je upuhivala po dva puta zrak u pauzama masaža srca, bila je fizioterapeut. Koji tim, na pravom mjestu u pravo vrijeme. Smrt nije imala šanse!

“Srečković” je još u bolnici, stabilan je i izlazi za koji dan van.

Ima i uspomenu, a to su tri slomljena rebra od masaža koje su ga vratile u život. Jbg, ne može se imati ovce i novce.

30 masaža srca, 2 upuhivanja zraka.

Da se ne zaboravi!

Ovo je priča koja zaslužuje pažnju, nosi jaku pouku i poruku, još jednom zahvaljujemo nesebičnom heroju koji je priču napisao kako bi prenio pouku i poruku. Zajedno smo jači!

Autor: I.P.