Sretan Dan žena… ali samo na papiru? Žrtve nasilja u Rijeci i dalje bez prava

Povodom Međunarodni dan žena političari i institucije redovito objavljuju poruke o ravnopravnosti, solidarnosti i snazi žena. Ove godine takvu je poruku objavila i Iva Rinčić, naglašavajući kako jednakost nije poklon, nego pravo, te da borba za ravnopravnost ne smije ostati samo na simboličnim datumima.

Teško je ne složiti se s tom rečenicom.

Ali upravo svakodnevna praksa pokazuje koliko je razlika između javnih poruka i stvarnog položaja žena koje pokušavaju ostvariti svoja prava.

Kada lokalne odluke sužavaju zakonska prava

Prema zakonima Republike Hrvatske, pojam žrtve nasilja jasno je definiran i ne ovisi o tome je li osoba boravila u sigurnoj kući.

Ipak, prema tumačenju i praksi koju primjenjuje Grad Rijeka u svojoj odluci o socijalnoj skrbi, pravo na određene oblike pomoći priznaje se praktično samo žrtvama koje su bile smještene u sigurnoj kući.

Takvo tumačenje ozbiljno sužava krug osoba koje mogu ostvariti pomoć.

Jer mnoge žrtve nasilja nikada nisu bile u sigurnoj kući – i to ne zato što nasilje nije postojalo.

Primjerice:

➡️ počinitelj je uhićen i pritvoren, pa žrtva nije morala napuštati dom

➡️ nasilje je potvrđeno kroz policijske ili sudske postupke

➡️ žrtva ima medicinsku dokumentaciju ili svjedočenja, ali nije koristila sklonište.

U takvim slučajevima, prema postojećem gradskom modelu, te žene mogu ostati bez prava koja bi im prema zakonskoj logici trebala pripadati.

Kada se pravni put zatvara

Posebno zabrinjava činjenica da su postojali pokušaji da se na ovaj problem ukaže i da se gradska odluka uskladi sa zakonskim standardima.

No umjesto rasprave o proširenju prava na sve žrtve nasilja, pravni put za ispravljanje takvog rješenja u praksi je blokiran.

Drugim riječima, pitanje nije samo u sadržaju odluke, nego i u tome što nije otvoren prostor da se ta odluka preispita i uskladi s realnim situacijama u kojima se nalaze žrtve nasilja.

Najteže pitanje: gdje nakon nasilja?

Jedan od najvećih problema s kojim se suočavaju žene koje izlaze iz nasilnih odnosa jest – stanovanje.

Bez sigurnog mjesta za život, izlazak iz nasilja često postaje gotovo nemoguć.

Unatoč tome, prema iskustvima pojedinih građanki i dostupnim informacijama, sustavno stambeno rješenje ili program zbrinjavanja žrtava nasilja od strane Grad Rijeka praktično ne postoji.

Tako nastaje apsurdna situacija:

➡️ sustav potiče žene da prijave nasilje

➡️ institucije potvrde da je nasilje postojalo

⚠️ ali kada žena treba konkretno rješenje – ono izostaje.

Dan žena ili dan simbolike

Na društvenim mrežama i u javnim govorima često se ističe kako žene danas uživaju veliku podršku društva.

No iskustva mnogih žena pokazuju nešto drugo: da su čestitke često glasnije od stvarnih promjena.

Zato se na današnji dan možda treba zapitati nešto jednostavno:

Ako je ravnopravnost žena temeljna vrijednost društva, zašto žene koje pokušavaju ostvariti svoja prava tako često ostaju bez njih?

Jer ravnopravnost nije poruka na društvenim mrežama.

Ravnopravnost je sustav koji funkcionira kada ga žena najviše treba.

Pravni okvir: tko je žrtva nasilja prema zakonu

Prema hrvatskom zakonodavstvu, pojam žrtve nasilja ne ovisi o tome je li osoba bila smještena u sigurnoj kući.

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji definira žrtvu nasilja kao osobu koja je pretrpjela fizičko, psihičko, seksualno ili ekonomsko nasilje od člana obitelji ili bliske osobe. Za priznavanje tog statusa nije propisano da žrtva mora biti korisnica skloništa ili sigurne kuće.

Drugim riječima, status žrtve proizlazi iz činjenice nasilja, a ne iz toga gdje je osoba bila smještena nakon nasilja.

Slično proizlazi i iz Zakona o socijalnoj skrbi koji predviđa različite oblike pomoći i zaštite za osobe koje su pretrpjele nasilje, uključujući savjetovanje, smještaj, financijsku pomoć i druge oblike socijalne potpore.

Na međunarodnoj razini, Hrvatsku obvezuje i Istanbulska konvencija, koja jasno propisuje da države i javne vlasti moraju osigurati zaštitu, podršku i pristup pravima svim žrtvama nasilja, bez diskriminacije i bez nepotrebnih administrativnih prepreka.

Konvencija također naglašava obvezu osiguravanja sigurnog smještaja i pomoći žrtvama koje napuštaju nasilne odnose.

Upravo zato se postavlja pitanje: može li lokalna odluka o socijalnoj skrbi suziti prava koja zakon i međunarodni standardi priznaju svim žrtvama nasilja?

Ako pravo na pomoć ovisi isključivo o tome je li osoba bila u sigurnoj kući, tada mnoge žrtve nasilja – uključujući one kod kojih je počinitelj uhićen ili pritvoren – ostaju izvan sustava pomoći.

Između čestitke i stvarnosti

Na dan kada se obilježava Međunarodni dan žena društvene mreže pune su poruka o snazi žena, ravnopravnosti i podršci. Političari zahvaljuju ženama na hrabrosti, govore o pravednijem društvu i o potrebi da se prava žena štite svakoga dana.

Takvu je poruku ove godine objavila i Iva Rinčić, naglašavajući kako jednakost nije poklon, nego pravo.

No upravo na primjeru odluka koje donose lokalne vlasti vidi se koliko je razlika između riječi i prakse.

Ako žrtva nasilja može ostati bez pomoći zato što nije bila u sigurnoj kući, iako je nasilje potvrđeno policijskim ili sudskim postupkom — tada je jasno da sustav ne prepoznaje sve stvarne situacije u kojima se žene nalaze.

Neke žene nikada nisu bile u sigurnoj kući jer je počinitelj nasilja bio uhićen ili pritvoren.

Neke su ostale u vlastitom domu jer nisu imale gdje otići.

Neke su nasilje prijavile, ali sustav za njih nije imao konkretno rješenje.

U takvim okolnostima čestitke i simbolične poruke ne znače mnogo.

Jer ravnopravnost žena ne mjeri se brojem objava na društvenim mrežama niti buketima cvijeća 8. ožujka.

Ravnopravnost se mjeri time može li žena koja je preživjela nasilje ostvariti svoja prava — bez administrativnih prepreka, bez suženih tumačenja i bez zatvorenih vrata institucija.

Dok se ta razlika između riječi i stvarnosti ne smanji, pitanje ostaje isto:

⚠️ slavimo li danas stvarna prava žena ili samo ideju o njima?

Autor: I.P.