Nezaštićeni stručnjaci – nezaštićena djeca: sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj između statistike i realnih potreba

U Hrvatskoj se u posljednjih nekoliko godina vodi intenzivna javna rasprava o funkcioniranju sustava socijalne skrbi. Često se ističe kako veliki broj podataka, statističkih pokazatelja i administrativnih izvještaja ne odražava stvarnu dobrobit djece i obitelji.

Na portalu ReStart ranije smo objavili analizu u kojoj je sustav socijalne skrbi opisan kao „sustav u službi statistike, a ne djeteta“ — problematična mreža birokratskih procesa i formalnih pokazatelja koji često zasjene stvarne potrebe djece i obitelji. 

👉 Pročitaj cijeli članak 

No ono što se u tom članku tek nagovještava — a što potvrđuju mnogi stručnjaci i praktičari — jest značajno narušena pozicija zaposlenih u sustavu: socijalnih radnika, psihologa, stručnjaka za obiteljsku skrb i drugih relevantnih profesionalaca. Oni nisu samo „sudionici u sustavu“ — oni su prvi kontakt za djecu u riziku.

📉 Masovni odlasci iz sustava i alarmantno opterećenje

Tijekom 2024. godine Hrvatski zavod za socijalni rad (HZSR) i njegovi područni uredi suočili su se s izrazitim egzodusom stručnih radnika. Prema medijskim izvještajima, stotine stručnjaka dalo je otkaz u centrima za socijalnu skrb, a ukupno se procjenjuje da u sektoru socijalne skrbi nedostaje stotine radnih mjesta, posebno socijalnih radnika. 

Ova kretanja ne odražavaju samo statistički „pad broja zaposlenih“. Ona pokazuju temeljnu sistemsku ranjivost:

⚠️ radnici su preopterećeni predmetima i administracijom, a ne podrškom korisnicima,

⚠️ sustav nije uspostavio učinkovite mehanizme zaštite i supervizije stručnjaka,

⚠️ stručnjaci u praksi često rade bez adekvatne institucionalne zaštite i podrške. 

Kada sustav ne uspije zadržati ključne profesionalce — osobito u sektorima najosjetljivijim na promjene i rizike — to se ne odražava samo na statistiku broja zaposlenih. To se direktno odražava na djecu i obitelji koji ovise o uslugama socijalne skrbi.

🧠 “Statistika” koja skriva stvarne probleme

U drastičnim slučajevima, brojke mogu stvoriti iluziju da je sustav stabilan ili da funkcioniranje „ide prema planu“. Međutim, ti podaci ponekad ne odražavaju stvarne uvjete rada, nemogućnost stručnjaka da:

👉 adekvatno procijene potrebe svakog djeteta,

👉 pravovremeno odgovore na hitne slučajeve,

👉 osiguraju kontinuiranu i kvalitetnu podršku obitelji u krizi,

👉 sudjeluju u profesionalnoj evaluaciji i unapređenju sustava.

Drugim riječima, sustav koji se fokusira na brojke bez integriranja stvarnih glasova profesionalaca dovodi do nedostatnih rješenja i pogrešnih prioriteta — što se reflektira na prava djece, ali i na kvalitetu socijalnih usluga.

👇 Uklonjeni tekst – snažan glas iznutra

U ožujku 2025. na internetu je nakratko bio objavljen tekst nepoznatog autora koji iz prve ruke opisuje probleme organizacijskog karaktera, birokratske pritiske, ograničavanje slobode izražavanja stručnjaka i ozbiljne posljedice takvog pristupa na funkcioniranje sustava.

Taj tekst dodatno potvrđuje brojne navode iz naše ranije analize, ali i ukazuje na ozbiljne izazove s kojima se susreću praktičari unutar sustava.

U nastavku možeš objaviti cjelokupni tekst anonimnog autora iz ožujka 2025.:

Kakvo je pravo stanje funkcioniranja sustava socijalne skrbi? Javnost neće nikada doznati. Sadašnje je ministarstvo sa svojim novoosnovanim ustanovama i njihovim čelnicima spremno i dalje kršiti ustavna prava radnika zaposlenih u sustavu. 

Sjećamo se reakcije ravnateljica Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Tatjane Štritof koja je na nalaz inspekcijskog nadzora, koji je utvrdio da je stručna radnica HZSR Kanđera počinila povredu radne obaveze time što je javno objavila kako ne može pronaći smještaj za dijete - izrekla opomenu pred otkaz. Da je to bila jako dobro odmjerena reakcija koja garantira i daljnje prikrivanje pravog stanja u sustavu govori praksa u kojoj se stručne radnike suptilno i manje suptilno ušutkava, brani istupanje u javnosti, brani direktna komunikacija sa ravnateljicom, ministarstvom, pravobraniteljima. Posljedično - radnici postaju prisilno suučesnici u daljnjem raspadu sustava i sve otvorenijem kršenju prava ranjivih skupina i korisnika. 

Njihova ustavna prava između ostalih, iz čl. 38. sloboda mišljenja i izražavanja se slobodno i nezaustavljivo krši. Naime, nekoliko članaka iz Statuta HZZSR, pa onda i Pravilnika o radu HZZSR vještom interpretacijom pretvaraju svako istupanje u javnosti „kriminalnim činom“ protiv „službene tajne“, „ugleda Zavoda“ ili nešto treće. Kršenjem prava na javno iznošenje mišljenja i stavova u ovom je slučaju više nego tijesno povezano pravom javnosti, pravom građana na informacije , prije svega o tome kako funkcionira sustav. Jer, ovakva djelotvorna strategija koju podupiru i ministri ( Aladorvić, Piletić) , smatrajući je dijelom „socijale“ – nad kojom već desetljećima kontrolu drži nekolicina – ironično – stručnjaka, bivših praktičara. Neki od njih su bili relativno kratko u praksi, neki imaju svoje agende koje hoće provući, no svima je zajedničko što su dobro umreženi u vladajućim strukturama i ne daju da se uvedu promjene, da se vrše evaluacije nekih socijalnopolitičkih odluka, pa onda ni da se „pisne“ u javnosti neka istina koja se ne uklapa u njihovu agendu. 

Nabrojat ćemo neke od situacija u kojima ovaj sustav skriva od javnosti pravo stanja i uskraćivanja uvida:

Prije istupa psihologinje u javnosti, radnici HZZSR su dobili dvije „upute“ – jednu od Marije Barilić, koja je tada obnašala funkciju v.d. ravnateljice u Ministarstvo rada mirovinskog sustava obitelji i socijalne politike. U toj je uputi bilo navedeno kako se stručni radnici ne smiju obraćati direktno službenicima Ministarstva, već samo preko svojih direktno nadređenih, ravnatelja. Isto tako je u toj uputi navedeno da stručni radnici ne smiju komunicirati direktno ni sa uredima pravobranitelja, već jedino preko Ministarstva. Da ne bi bilo zabune, Pučka pravobraniteljica od Ministarstva socijalne skrbi još uvijek očekuje očitovanje o ovoj temi, Pravobraniteljica za djecu je dala preporuke vezane uz osiguravanje smještaja djece u nekoliko navrata i organizirala stručne sastanke, a da nije dobila povratnu informaciju.  

Slijedeća je uputa o „pravilima komunikacije stigla od ravnateljica Štritof ( tada v.d. ravnateljice) u kojoj ona zabranjuje radnicima Zavoda da joj se obraćaju sa pitanjima, problemima, sugestijama. Dozvolila je obraćanje sebi kao ravnateljici jedino preko neposredno nadređenih – v.d. predstojnika tada, voditelja područnih ureda. Potkrijepila je ovu uputu jasnim nagovještajem „disciplinskih mjera“ onima koji to prekrše. Je li ova mjera bila nešto više kao „nemojte me gnjaviti“ ili nešto drugo – govore činjenice da Zavod za socijalni rad mjesečno napuštaju stručni radnici zbog toga što ne mogu podnositi količinu posla koja je prerasla u zlostavljanje ( povećanje opsega posla bez obzira na norme , ugovore) te potpuno nefunkcioniranje organizacijske strukture. Povećan je broj radnika u službama koje obavljaju poslove organizacije – rukovođenja – kojih prije nije bilo i nije ih ni trebalo. U stvari, obavljaju radne zadatke koji ne bi postojali da nije osnovana ta služba – sama sebi svrha.

Neki od problema s kojima stručni radnici ne smiju gnjaviti su npr. banalne stvari poput toga da službeni automobili stoje mjesecima jer treba čekati nalog iz središnje službe za registraciju ili popravak; da naknade , osobito jednokratne , koje su hitne ljudima, kasne; da nema smještajnih kapaciteta za djecu, mlade, stare i nemoćne – jer se time ravnateljica Zavoda ne može i ne mora baviti. No, nije se ravnateljica ni morala time zamarati, jer predstojnici, voditelji, danas – upravitelji – nisu „gnjavili“ ravnateljicu, čuvajući svoju poziciju, koja je sada bolja no ikad – ni za što nisu odgovorni, osim da prate spise i prenesu radnicima što moraju raditi – još više i to po mogućnosti besplatno, a ako im baš sindikat , kako su mediji rekli „drekne“, onda može i u plaćene prekovremene sate. Koliko su neposredni voditelji smatrali da bi ravnateljica i trebala znati pravo stanje na terenu - nećemo ulaziti. Činjenica je da je problema sve više, bizarna rješenja su sve češća, broj stručnih radnika u područnim uredima je sve manji.

Ono što je bio neki spontani čin propadajućeg sustava proteže se i na strukovnu komoru. Prikrivanje moralnog i funkcionalnog raspada sustava postalo je redovni postao strukovne komore, Hrvatske komore socijalnih radnika. Strukovne komore su važne zbog očuvanja integriteta profesije, čuvanja kodeksa profesije, te izdavanja licenci za obavljanje profesije socijalnog rada. Time one garantiraju građanima RH i korisnicima da socijalni radnici koji imaju licence imaju suvremena znanja, vještine i da u radu koriste suvremene metode socijalnog rada, a sve to Komore znaju zato je prate za svakog socijalnog radnika njegovo cjeloživotno učenje. Komora socijalnih radnika već više od dvije godine ne uspijeva odraditi „bodovanje“ edukacija koje socijalni radnici redovito polaze, odbija komunikaciju sa članovima, rad strukovne komore ne potpuno netransparentan. Nažalost, u Hrvatskoj komori socijalnih radnika, voljom (pasivnim suučesništvom) dijela članova, koji ne koriste svoja prava na aktivno sudjeluju u radu tijela upravljanja ( Skupština i stručna tijela) zavladala je netransparentnost, nezakonite radnje u izdavanju licence., izostaje zastupanje struke u javnosti. Komora redovito prikuplja članarine od svojih članova, a ništa ne daje, osim poniženja i frustracije kakve socijalni radnici doživljavaju u sustavu socijalne skrbi. 

 Jedan od najboljih pokazatelja „smjera“ u kojem ide vodstvo Komore bio je postupak njenog vodstva: Etičkom povjerenstvu Komore je inicijative stručnjaka zaposlenih u sustavu socijalne skrbi „Od šutnje do promjene“ podnijela prijavu radi povrede Etičkog kodeksa struke. Etičkog povjerenstvo Komore je svojim mišljenjem jasno osudilo ovakvu izjavu, dostavilo svoj odgovor inicijativi „Od šutnje do promjene“, koja je to mišljenje objavila. Komora je tima povratila dio ugleda među svojim članovima i javnosti. No, vodstvo Komore je o tom postupanju etičkog povjerenstva imalo drugačije mišljenje i stav, te je zagonetnim postupkom dovelo do toga da su članice etičkog povjerenstva, svih sedam, dale ostavke na svoja mjesta u tom povjerenstvu. Sve one su uvažene kolegice u struci, koje su svoj dogovoran posao u etičkom povjerenstvu odrađivale više godina volonterski. O svemu tome članovi Komore, po smatranju vodstva izraženom na Skupštini, ne trebaju znati, no znaju „oni drugi“, jer smatraju da je predsjednik dao ostavke članicama etičkog povjerenstva zbog „napada na državnu tajnicu“; , te je time potvrdio svoju odanost „pravoj strani. 

Drugi dobar „učenik“ kako kontrolirati radnike u sustavu socijalne skrbi, je svakako Hrvatski sindikat zaposlenika u socijalnoj skrbi, čije čelništvo ne štedi energiju na odbijanje, minoriziranje, prazne rasprave, a u nekim situacijama i vrijeđanju svojih članova – kada oni traže pomoć u zaštiti svojih prava. Najviše obraćanja Sindikatu su zbog povećanog opsega poslova povećava bez normiranja i bez odluke, te traženja od radnika da rade prekovremeno- prvo nedobrovoljno, onda ipak dobrovoljno, no „iza kulisa“ su opet predstojnici i voditelji odradili prljav posao i vršili pritisak na stručne radnike da rade prekovremeno, iako to nisu željeli. Bilo plaćeni prekovremeni ili ne, na stručnim je radnicima ugrubo govoreći 300 % više posla i to ne stručnog, već administrativnog, koji ni njihov posao nije. Svoju ulogu u zaštiti radnika sindikat ne vidi i ne nalazi već godinama, već se bavi hvalisanjem o tome da se izborio za povećanje plaća – koje je Vlada planirala i bez Sindikata. Traženje od sindikata pomoć u ovom segmentu rada traje godinama, a priča je ista, kao i isto čelništvo, ista tumačenja o pregovorima, suradnji a rezultat je – podržavanje sadašnjeg načina funkcioniranja Zavoda i Ministarstva. 

Pravo na izražavanje javnog mišljenja radnika – nije sindikalno pravo. Pravo na rad u skladu s normom – nije sindikalno pravo.

 Neki upravitelji područnih ureda Zavoda za socijalni rad, Centara za pružanje usluga u zajednici i drugi koji su nadređeni „običnim“ radnicima, vjerno kopiraju model pritiska, zabrane izražavanje mišljenja i javnog izražavanja, vjerno čuvajući „ugled“ sustava. Kada stručni radnici koji su prepoznati u svojoj sredini kao stručnjaci prime poziv da sudjeluju u televizijskim i radio emisijama, pisanju članaka ili intervjua, iz HZZSR je rečeno kako za to novinar mora tražiti suglasnosti ravnatelja zavoda. Ravnatelj tu suglasnost može ili ne mora dati, u stvari može je odbiti. Kada i odbije nastup odnosno istup „običnih“ stručnih radnika ( mahom ljudi s diplomom, iskustvom iz prakse) ravnateljica preko svojih službi ili osobne ne daje odgovore na pitanja medija, poštujući pravo građana da znaju kako i što Zavod radi. Korak dalje od ovakvih „zabrana“ je zabrana stručnim radnicima da sudjeluju u tribinama, stručnim skupovima, da pišu stručne članke. Kontrola se svodi na to da neposredni upravitelji brane stručnim radnicima da van radnog vremena rade ono što je njihova struka, a koju ni ne rade u radno vrijeme u Zavodu ( slučaj konkurencije Zavodu) ili tvrde da je potrebna suglasnost od ravnateljice, odnosno da onda time mora biti upoznata. To – naravno – nije točno. A i da podsjetimo – ne smijemo ju gnjaviti.

 Npr. na pitanje o nedostatnim smještajnim kapacitetima, odgovaraju o broju smještaja u novootvorenim centrima za pružanje usluga u zajednici, te onih koji su u „izgradnji. 

 Podsjetimo samo da se „službene tajne“ se odnose na to da nema dovoljno smještaja za djecu, mlade, stare, bolesne, nemoćne, da novčane naknade sadašnjim načinom ne stižu na vrijeme, da svi radnici moraju raditi preko propisane sistematizacije i norme, za iste plaće, te da im poslodavac brani pravo na javno izražavanje mišljenja. Tajna je da se socijalna mentorstva rade na način da se forsira broj korisnika, a stručnim radnicima je dana uputa da im korisnici „samo potpisuju“ formulare, te tako ulaze u sustav mentorstva a da to ni ne znaju niti će itko ikad imati vremena raditi s njima. Time se ugrožava projekt – a da bude jasno, „krivi„ će biti oni koji tako rade u praksi, a ne oni koji su dali takvu usmenu uputu. Pa ni oni koji su je „samo prenijeli“.

Radnici zaposleni u Hrvatskom zavodu za socijalni rad nisu imovina ni robovi ravnateljice, predstojnika, upravitelja pa čak ni ministarstva

Koji je slijedeći korak ljudi od kojih sustav radi žrtve?

⚖️ Nezaštićeni stručnjaci = rizik za djecu

Teško je precijeniti ulogu stručnjaka koji rade sa socijalno ugroženim obiteljima i djecom. Socijalni radnici su često:

👉 prvi kontakt s djecom žrtvama zanemarivanja ili nasilja,

👉 posrednici u hitnim smještajima i zaštitnim mjerama,

👉 jedini profesionalci u nekim ruralnim zajednicama koje nemaju razvijene lokalne mreže podrške.

Ako njihova profesionalna autonomija i zaštita ne postoje ili se urušavaju, postoji realna opasnost da sustav — umjesto da štiti djecu — postane mehanizam koji mlati statistiku a zanemaruje stvarne, individualne potrebe.

Ovo nije samo administrativna diskusija. Ovo je pitanje zaštite djeteta u svakom pojedinom slučaju.

❓ Otvorena pitanja za institucionalnu odgovornost

Na temelju gore navedenih činjenica, postavlja se niz pitanja pred institucijama:

❓️Koliko je socijalnih radnika napustilo sustav tijekom 2024. i koji su glavni razlozi?

❓️Jesu li provedene službene evaluacije učinka reorganizacije i njezinih posljedica na kvalitetu socijalne skrbi?

❓️Postoje li konkretni planovi za zaštitu profesionalnih prava i sloboda socijalnih radnika?

❓️Na koji način se transparentno prati utjecaj kadrovskih promjena na prava i dobrobit djece i obitelji?

Institucije koje upravljaju sustavom moraju jasno, javno i transparentno odgovoriti na ova pitanja — jer sustav koji ne štiti svoje stručnjake teško može dosljedno štititi djecu.

Nedostatak mjesta – ili nedostatak istine?

Dok sustav tvrdi da kronično nedostaje smještajnih kapaciteta za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, istovremeno svjedočimo sve većem broju roditelja koji tvrde da su oštećeni, isključeni iz procesa ili suočeni s netransparentnim odlukama.

Ako nema mjesta – kako je moguće da se djeca izmještaju?

Ako nema kapaciteta – zašto se broj administrativnih procedura povećava, dok broj stručnjaka na terenu pada?

Ako je sustav preopterećen – zašto se prioritet daje statističkim pokazateljima, a ne individualnoj procjeni dobrobiti djeteta?

Upravo su ta pitanja otvorena u ranije objavljenom članku:

👉 „Sustav u službi statistike, a ne djeteta – je li udomljavanje u Hrvatskoj postalo paravan za profit?“

https://www.restartaj.org/pravni-sustav-rh/zastita-prava-i-dobrobiti-djece/2995443_sustav-u-sluzbi-statistike-a-ne-djeteta-je-li-udomljavanje-u-hrvatskoj-postalo-paravan-za-profit

Novi tekst anonimnog autora iz ožujka 2025. godine dodatno potvrđuje ono na što smo već upozoravali:

problem nije samo u nedostatku kapaciteta — problem je u strukturi odlučivanja, kontroli informacija i sustavnom ušutkavanju stručnjaka.

Tko ima korist od kaosa?

Kada:

👉 stručni radnici masovno napuštaju sustav,

👉 oni koji ostaju rade pod pritiskom i bez zaštite,

👉 javno istupanje se tretira kao povreda „ugleda Zavoda“,

👉 komunikacija prema ministarstvu i pravobraniteljima se filtrira,

👉 komora i sindikat ne reagiraju,

⚠️ postavlja se legitimno pitanje: kome takav sustav odgovara?

Preopterećen i ušutkan stručnjak ne može:

➡️ ukazivati na nepravilnosti,

➡️ javno upozoravati na manjak kapaciteta,

➡️ odbiti administrativne pritiske,

➡️ suprotstaviti se odlukama koje nisu u najboljem interesu djeteta.

U takvom okruženju odluke se donose hijerarhijski, bez stvarne stručne rasprave i bez javne kontrole.

Nedostatak mjesta – realan problem ili selektivna istina?

Ako je točno da:

- nema dovoljno smještajnih kapaciteta za djecu,

- nema dovoljno stručnjaka,

- nema vremena za individualni rad,

onda bi prioritet morao biti:

‼️zadržavanje i zaštita socijalnih radnika,

‼️transparentnost odluka o izmještanju,

‼️neovisna evaluacija sustava.

No umjesto toga, svjedočimo:

⚠️ odlascima stručnjaka,

⚠️ disciplinskim mjerama za javno progovaranje,

⚠️ rastu administrativnog aparata.

Zato se pitanje više ne odnosi samo na kapacitete.

Odnosi se na model upravljanja sustavom.

Djeca nisu statistika. Socijalni radnici nisu potrošna roba.

Ako stručnjaci koji bi trebali štititi djecu nemaju zaštitu, tko štiti djecu?

Ako se informacije skrivaju pod izlikom „službene tajne“, kako javnost može procijeniti radi li sustav u interesu djeteta?

Ako roditelji tvrde da su oštećeni, a stručnjaci tvrde da su ušutkani – može li se govoriti o zdravom sustavu?

Ovo više nije pitanje pojedinačnih slučajeva.

Ovo je pitanje strukture.

A struktura koja se održava šutnjom – rijetko služi najranjivijima.

Autor: I.P.