Osnovice, iluzija socijalne države i stvarnost siromaštva: kako fragmentacija sustava održava građane u preživljavanju, a ne u dostojanstvu / Djelatnost socijalne skrbi / Pravni sustav RH

Ustav kaže da smo socijalna država. Praksa kaže nešto drugo.

Ustav Republike Hrvatske definira državu kao socijalnu, što bi u praksi trebalo značiti da sustav osigurava minimalne uvjete dostojanstvenog života, posebno za najranjivije skupine.

No kada se pogleda struktura socijalnih naknada, način na koji se izračunavaju i dinamika njihovog rasta, postaje jasno da je stvarnost bitno drugačija.

Umjesto jedinstvenog, transparentnog i predvidljivog sustava, Hrvatska ima mrežu odvojnih osnovica, svaka vezana uz samo jedan dio socijalnih prava.

Ova fragmentacija nije slučajna — ona omogućuje državi selektivno povećavanje pojedinih naknada, dok druge ostaju zamrznute godinama.

Rezultat je sustav u kojem građani formalno “imaju prava”, ali realno žive u siromaštvu i nesigurnosti.

Četiri socijalne osnovice: kako funkcionira sustav koji nitko ne može razumjeti

U sustavu socijalne skrbi trenutno postoji više različitih osnovica, a svaka služi samo jednoj skupini naknada. To omogućuje Vladi da povećava samo ono što joj politički odgovara, bez domino‑efekta na cijeli sustav.

1) Osnovica za zajamčenu minimalnu naknadu (ZMN)

- 2026.: 170 €

- Koristi se isključivo za izračun ZMN.

- Ništa drugo se ne računa iz nje.

2) Osnovica za udomitelje i opskrbninu

- 2026.: 95 €

- Koristi se samo za:

- naknade udomiteljima

- opskrbninu za udomljene osobe

3) Osnovica za izračun drugih naknada u sustavu socijalne skrbi

- 2026.: 80 €

- Unatoč nazivu, ne pokriva “sve”, nego samo neke naknade, npr.:

- naknada roditelja njegovatelja

- naknada za redovito školovanje/studiranje

- Ne uključuje inkluzivni dodatak.

4) Osnovica za inkluzivni dodatak

- Od 2024.: 120 €

- Posebno donesena samo za inkluzivni dodatak.

- Nije povećana, niti je najavljeno povećanje.

- Zato iznosi inkluzivnog dodatka ostaju isti.

A gdje je proračunska osnovica? I zašto se ne koristi za socijalna prava?

Proračunska osnovica je univerzalni parametar države.

Koristi se za:

- naknade državnih dužnosnika

- određene troškove u pravosuđu

- upravne pristojbe

- naknade vještaka i tumača

- razne limite u državnoj upravi

Drugim riječima:

👉 Proračunska osnovica služi državnim strukturama, a ne socijalno ugroženima.

I upravo zato se ne koristi za socijalna prava.

Da se koristi, svako povećanje proračunske osnovice automatski bi povećalo i socijalne naknade — što država želi izbjeći.

Zašto proračunska osnovica raste brže od socijalnih?

Zato što:

- utječe na primanja ljudi u državnom aparatu

- povećanje ima političku i institucionalnu korist

- fiskalno je predvidljiva jer je samo jedna

Suprotno tome, socijalne osnovice:

- utječu na stotine tisuća građana

- predstavljaju veliki rashod

- ako bi se povećale jedinstveno, trošak bi bio ogroman

⚠️ Zato se socijalni sustav razlomio na više osnovica — kako bi se izbjegao automatski rast svih naknada.

Doplatak za djecu: još jedan primjer političke kontrole

Doplatak za djecu nema osnovicu.

Ne računa se prema proračunskoj osnovici, niti prema socijalnim osnovicama.

Umjesto toga koristi se:

- cenzus dohotka po članu kućanstva

- fiksni iznosi doplatka koje Vlada određuje uredbom

To znači da:

- iznosi ne rastu automatski

- ne prate troškove života

- ovise isključivo o političkoj odluci

⚠️ Još jedan primjer kako se socijalna prava drže pod kontrolom.

Kako država manipulira sustavom osnovica?

1) Fragmentacija omogućuje selektivna povećanja

Poveća se jedna osnovica → Vlada se hvali “povećanjem socijalnih prava”.

Ostale ostanu zamrznute → proračun ostaje zaštićen.

2) Izbjegava se vezanje uz troškove života

Ni jedna socijalna osnovica nije vezana uz inflaciju, minimalnu plaću, medijan plaće ili košaricu troškova.

3) Izbjegava se vezanje uz proračunsku osnovicu

Jer bi to značilo automatski rast naknada.

4) Uvode se nove osnovice kad god je potrebno izbjeći domino‑efekt

Najbolji primjer: inkluzivni dodatak dobio je svoju zasebnu osnovicu kako njegovo povećanje ne bi povuklo povećanje drugih naknada.

U kakvoj su poziciji građani?

Građani koji ovise o socijalnim naknadama žive u sustavu koji:

- ne prati troškove života

- ne osigurava stabilnost

- ne jamči dostojanstvo

- ne pruža predvidljivost

- ovisi o političkoj volji, a ne o objektivnim kriterijima

To znači da ljudi:

👉 žive u siromaštvu unatoč “pravima”

👉 nemaju mogućnost planiranja života

👉 ovise o političkim ciklusima, a ne o zakonskim garancijama

👉 gube realnu vrijednost naknada iz godine u godinu

Ustav kaže da smo socijalna država.

Praksa pokazuje da smo država politički kontroliranih socijalnih prava, a ne država dostojanstva.

Zaključak: Sustav koji treba restart

Hrvatska ima sve formalne elemente socijalne države, ali ne i stvarne mehanizme koji bi osigurali dostojanstven život.

Dok proračunska osnovica raste brže i češće, socijalne osnovice stagniraju, a građani koji ovise o njima tonu dublje u siromaštvo.

Fragmentacija osnovica nije tehnička nužnost — to je politički alat.

Sve dok se socijalna prava ne vežu uz objektivne ekonomske pokazatelje, a ne uz političku volju, Hrvatska će ostati država u kojoj se preživljava, a ne dostojanstveno živi.

Autor: I.P.