Javni odgovor majke djeteta s najvećim stupnjem invaliditeta

Kao majka djeteta s najvećim stupnjem invaliditeta koje pohađa jedan od centara za odgoj i obrazovanje, osjećam obvezu reagirati na priopćenje Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora.

Prije svega, važno je jasno reći: roditelji koji javno govore o neprimjerenim uvjetima, sigurnosnim propustima i nepoštivanju razumne prilagodbe ne demoniziraju struku. Oni ispunjavaju svoju temeljnu roditeljsku dužnost – štite dijete koje se samo ne može zaštititi.

Izraz koji je izazvao burne reakcije nije nastao iz senzacionalizma, već iz stvarnog iskustva roditelja čija djeca svakodnevno borave u sustavu koji često ne ispunjava ni minimalne zakonske, a kamoli ustavne i konvencijske standarde. Kada roditelj govori o „paklu“, on ne govori o znanju, dobroj volji ili etici pojedinih stručnjaka, nego o uvjetima, organizaciji, odgovornosti sustava i izostanku reakcije nadležnih institucija – unatoč brojnim upozorenjima.

Kao roditelj, u više sam navrata službenim putem prijavljivala:

➡️ neprimjerene i nesigurne uvjete boravka,

➡️ ugrožavanje sigurnosti djece,

➡️ sustavno nepoštivanje razumne prilagodbe,

➡️ ignoriranje individualnih potreba djece s najtežim oblicima invaliditeta.

Reakcije su, u pravilu, izostajale ili su bile isključivo formalne, bez stvarnih promjena. Upravo ta institucionalna šutnja, a ne riječi roditelja, stvara nepovjerenje, strah i osjećaj nesigurnosti – i kod djece i kod roditelja.

Posebno zabrinjava pokušaj da se fokus rasprave premjesti s problema na način na koji se o problemima govori. Kada se roditelje upozorava da „paze na riječi“, a istodobno se godinama toleriraju uvjeti koji ugrožavaju djecu, šalje se poruka da je važniji imidž sustava nego sigurnost i dostojanstvo djeteta.

Nitko razuman ne tvrdi da su svi centri isti, niti da svi stručnjaci rade loše. No jednako tako, nije prihvatljivo relativizirati ozbiljne propuste pozivanjem na generalizaciju. Sustav koji funkcionira ne boji se javne kritike – on je koristi kao poticaj za promjene.

Roditelji djece s najvećim stupnjem invaliditeta nemaju luksuz birati institucije. Alternative često ne postoje, a posljedice propusta snose upravo djeca – najranjivija skupina društva.

Zato roditeljski glas ne smije biti utišan, umanjen ili proglašen prijetnjom. Od stručnih komora, institucija i nadležnih tijela ne očekujem obrambene reakcije, već:

👉 jasno priznanje da problemi postoje,

👉 transparentne nalaze provedenih nadzora,

👉 konkretne rokove i mjere za poboljšanje uvjeta,

👉 stvarno i sustavno uključivanje roditelja u rješavanje problema.

Roditelji nisu protiv struke. Roditelji su protiv šutnje, ignoriranja i sustava koji reagira tek kada se dogodi tragedija. Dokle god uvjeti u kojima borave djeca s najtežim invaliditetima nisu sigurni, dostojanstveni i prilagođeni njihovim potrebama, roditelji će govoriti – glasno, javno i bez isprike.

📣 Jer šutnja nikada nije zaštitila nijedno dijete.

Suzana Rešetar

Predsjednica Udruge Sjena

Autor: I.P.