Dok se država hvali povećanjem naknada, surova matematika pokazuje da bolesnik bez "savršenog" radnog staža u 2026. godini mora preživjeti s manje od 25 % prosječne plaće. Je li sustav solidarnosti postao sustav financijske represije?
Hrvatski sustav zdravstvenog osiguranja počiva na ustavnom načelu socijalne države. Međutim, za tisuće građana – mlade na početku karijere, majke koje se vraćaju s rodiljnog dopusta ili one koji su zbog nesretnih okolnosti imali prekide u stažu – bolest ne donosi samo zdravstvenu, već i egzistencijalnu krizu.
Matematika siromaštva
Ako danas u Hrvatskoj otvorite bolovanje, a nemate "magičnih" 9 mjeseci neprekidnog staža (ili 12 mjeseci s prekidima u dvije godine), država vas svrstava u kategoriju minimalne naknade.
Taj iznos u 2026. godini iznosi 353,15 eura.
Usporedimo li to s aktualnim gospodarskim pokazateljima, dolazimo do poražavajućih zaključaka:
To je tek 24,4 % prosječne neto plaće (1.445 €).
To je tek 27,6 % medijalne plaće (1.278 €).
To je iznos koji jedva pokriva mjesečne režije i osnovne namirnice, ostavljajući bolesnu osobu bez sredstava za lijekove, najam ili njegu.
Zašto sustav kažnjava najranjivije?
Država koristi niske naknade kao "osigurač" protiv zlouporaba bolovanja. Umjesto da provodi strogi nadzor nad radom liječnika i komisija, sustav je postavljen tako da se unaprijed pretpostavlja mogućnost prijevare. Rezultat je kolektivna kazna:
Mladi radnici: Kažnjeni jer su tek ušli na tržište rada.
Povratnice s rodiljnog: Majke koje su se brinule o djeci često upadaju u "rupe" sustava jer im prethodne rodiljne naknade drastično ruše prosjek za novo bolovanje.
Kronični bolesnici: Oni koji zbog prirode bolesti imaju česte prekide u radu, stalno su na rubu gubitka prava na punu naknadu.
Europa nas pretječe u solidarnosti
Dok se u Hrvatskoj pad na bolovanju mjeri u stotinama eura gubitka, države poput Njemačke ili Austrije jamče 100 % plaće u prvih šest tjedana. U Norveškoj je dovoljno raditi samo četiri tjedna da biste ostvarili pravo na punu plaću tijekom bolesti. Kod njih se kontrola provodi kroz suradnju poslodavca i neovisnih medicinskih revizija, a ne kroz izgladnjivanje bolesnika.
Zaključak: Potreban je remont, a ne flasteri
Povećanje limita na 995 eura bio je korak naprijed, ali on dotiče samo one koji već imaju visoke plaće i dug staž. Problem onih na dnu – onih koji primaju 353 eura – ostaje neriješen.
Hrvatska mora prestati koristiti financijsku represiju kao metodu kontrole bolovanja. Pravo na dostojanstveno liječenje ne bi smjelo ovisiti o tome imate li ušteđevinu za "premošćivanje" mjeseca dok vas država, zbog nedostatka staža, smatra građaninom drugog reda.
Autor: I.P.
Add comment
Comments